Prijateljstvo je drvo koje daje zaklon, rekao je Samuel Taylor Coleridge. Ono je doista najveće bogatstvo srca i treba ga njegovati. Prijateljstvo je istodobno i tema ovogodišnjeg kviza Čitam i skitam.
Bajke su posebna vrsta književnog stvaralaštva podjednako interesantne bilo da su nastale u narodu usmenim prenošenjem ili su autorska djela. Bajke su spoj prirodnog i natprirodnog, stvarnog i nestvarnog, istinitog i izmišljenog. I u bajkama se često govori o prijateljstvu.
Bajka Bremenski gradski svirači, koju trebate pročitati, napisala su braća Grimm. To je zabavna i poučna priča koja govori o velikom i neraskidivom prijateljstvu nastalom u teškim trenutcima. U njoj magarac, pas, mačka i pijetao postaju prijatelji te odlaze na put u grad Bremen postati muzikantima.
Pažljivo pročitaj zanimljiv ulomak iz ove bajke i lako ćeš odgovoriti na pitanja koja slijede.
„... No do grada Bremena nisu mogli stići u jednome danu; navečer su stigli u šumu u kojoj su htjeli prenoćiti. Magarac i pas legoše ispod velikoga stabla, mačak i pijetao smjestiše se na granama, a pijetao je odletio na vrh krošnje, gdje je bio najsigurniji.
Prije no što je zaspao, pijetao se još jednom ogledao na sve četiri strane svijeta. Tada u daljini primijeti neko svjetlucanje i dovikne svojim suputnicima da u blizini mora biti neka kuća jer se vidi svjetlo. Magarac reče:
– Onda ćemo ustati i otići do tamo jer je ovdje smještaj loš.
Pas je pomislio kako bi mu par kostiju i nešto mesa na njima također dobro činilo.
Krenuše, dakle, prema svjetlu i ubrzo je ono sjajnije zasvjetlucalo; postajalo je sve veće i veće, sve dok se nisu našli pred jasno osvijetljenom razbojničkom kućom. Magarac, koji je bio najveći, približi se prozoru i pogleda unutra.
– Što vidiš Sivko? – upita ga pijetao.
– Što vidim? – odvrati magarac. – Postavljen stol s krasnim jelom i pićem, a oko njega sjede razbojnici i uživaju.
– To bi bilo nešto za nas – reče pijetao.
– Da, da, da smo bar mi unutra! – reče magarac.
Životinje se počeše dogovarati kako bi mogle istjerati razbojnike iz kuće i napokon smisliše način. Magarac se na prednjim nogama oslonio o prozor, pas skočio magarcu na leđa, mačak se popeo na psa, a pijetao je doletio na vrh i sjeo mačku na glavu. Kad su to obavili, na znak svi zajedno udariše u svoju glazbu: magarac je njakao, pas je lajao, mačak mijaukao, a pijetao kukurijekao. Zatim su navalili kroz prozor u sobu tako da su stakla zazvečala.
Razbojnici od grozne galame poskočiše, pomisliše da je neki duh ušao k njima, i u silnom strahu pobjegoše u šumu. Tad četiri suputnika sjedoše za stol i prihvatiše se onoga što je preostalo, te su se najeli kao da će četiri tjedna gladovati.
Kad su završili s večerom, svirači ugasiše svjetlo, pa potražiše mjesto za spavanje, svatko prema svojoj prirodi i pojmu udobnosti. Magarac je legao na gnoj, pas iza vrata, mačak u topli pepeo na ognjištu, a pijetao otprhnu na gredu pod sljemenom. I kako su bili umorni od dugoga puta, ubrzo su zaspali.
Kad je prošla ponoć i razbojnici izdaleka vidješe da u kući više ne gori svjetlo i sve im se činilo mirnim, reče njihov harambaša:
– Nismo se trebali dati tako stjerati u kozji rog!
I on pošalje jednoga da pregleda kuću.
Kad je razbojnik došao, sve je bilo tiho pa on ode u kuhinju upaliti svjetlo. Tad primijeti mačkove užarene oči, pomisli da su komadići žara i primaknu im drvce da ga upali. No mačku se ta šala nije nimalo svidjela te mu skoči u lice i ogrebe ga. Razbojnik se prepade i htjede istrčati na stražnja vrata. No pas, koji je ondje ležao, skoči i ugrize ga za nogu. A kad je trčeći dvorištem stigao do hrpe gnoja, magarac mu udijeli srčan udarac stražnjom nogom. Pijetao, međutim, kojega je buka trgnula iz sna, viknu s krova:
– Kukuriku!
Nakon svega toga razbojnik se dao u trk koliko su ga noge nosile, vratio se harambaši i rekao:
– Uh, u kući sjedi grozna vještica koja je frknula na mene i izgrebla mi lice dugim noktima. Ispred vrata stoji čovjek s nožem; zabio mi ga je u nogu; a na dvorištu je crno čudovište navalio na mene toljagom! Gore na krovu pak sjedi sudac i viče: „Lopov je tu!” Onda sam pobjegao.
Od tada se razbojnici više nisu usudili vratiti u kuću. A bremenskim se gradskim sviračima u kući toliko svidjelo da više nisu htjeli nikamo.”